Kako je država koja je decenijama govorila o zajedništvu završila u nasilju? Izvori upućuju na složen odgovor: bratstvo i jedinstvo bilo je politički ideal, sredstvo održavanja vlasti i stvarno iskustvo dijela stanovništva. Te su se uloge preplitale.
Posmatrana iz vremena raspada Jugoslavije, parola može djelovati kao obećanje koje nikada nije imalo pokriće. Međutim, takav pogled čitavu historiju države svodi na njen završetak. Da bismo razumjeli šta je bilo stvarno, a šta nametnuto, potrebno je odvojiti namjere vlasti, način funkcionisanja političkog sistema i odnose među ljudima.
Korijeni ideje sežu i prije Drugog svjetskog rata. Historičar Drago Roksandić, u radu o političkom govoru jugoslavenskih komunista između 1919. i 1945, posebno razmatra Titovu ulogu u oblikovanju parole krajem tridesetih godina. Tokom narodnooslobodilačke borbe, naročito 1943. i 1944, ona je dobila snažnu mobilizacijsku ulogu i postala jedan od temelja legitimiteta buduće države.
U ratnom kontekstu, poziv na zajedništvo imao je vrlo konkretan smisao: pridobiti pripadnike različitih naroda za zajedničku borbu i ponuditi okvir za život poslije rata. U zemlji razorenoj okupacijom i masovnim zločinima, to je bio zahtjevan politički projekat. Njegova snaga proizlazila je iz obećanja da buduća zajednica može prevazići nasilne podjele.
Poslije 1945. bratstvo i jedinstvo ugrađeno je u političko uređenje. Ustav SFRJ iz 1974. u osnovnim načelima izričito povezuje zajedničku državu s ravnopravnošću naroda i narodnosti, njihovom slobodom i solidarnošću. Istovremeno predviđa ostvarivanje suverenih prava u republikama i autonomnim pokrajinama te odlučivanje u federaciji kroz njihovo sporazumijevanje.
To nije podrazumijevalo da svi građani moraju napustiti svoje nacionalno ime. Član 170. garantovao je slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti, kulture, jezika i pisma, kao i pravo da se građanin nacionalno ne izjasni. Zabranjivao je propagiranje nacionalne neravnopravnosti i raspirivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje. Na nivou ustavnog obećanja, zajedništvo je trebalo povezati različitosti.
Ali isti ustav Savezu komunista Jugoslavije dodjeljuje vodeću idejnu i političku ulogu. U tome se vidi ključno ograničenje: ravnopravnost je ostvarivana unutar poretka u kojem je jedna politička organizacija imala povlašten položaj. Ustavni tekst zato govori šta je država obećavala i kako se predstavljala; sam po sebi ne dokazuje da je obećanje svuda ostvareno. za sajt.doc
Tu razliku posebno jasno pokazuje Hrvatsko proljeće. Pokret koji je vrhunac dostigao 1971. obuhvatao je reformni dio hrvatskog partijskog rukovodstva, Maticu hrvatsku i studentski pokret. Otvarao je pitanja nacionalnog identiteta, jezika, ekonomskih odnosa i položaja Hrvatske u federaciji. Njegovi učesnici nisu predstavljali jednu potpuno jedinstvenu grupu, pa svođenje cijelog pokreta na jednu etiketu zamagljuje njegove unutrašnje razlike.
Nakon sastanaka u Karađorđevu početkom decembra 1971. i ostavki hrvatskog rukovodstva uslijedili su hapšenja, političke osude i partijske čistke. Taj slijed pokazuje koliko je prostor za reformu zavisio od odluka političkog vrha. Rasprava je mogla biti otvorena, ali nije postojala garancija da neće biti prekinuta represijom kada vlast procijeni da ugrožava sistem.
Sličnu granicu otkriva i uklanjanje srpskih liberala Marka Nikezića i Latinke Perović 1972. godine. Perović je kasnije politički monopol i Titovu ličnu vlast opisivala kao prepreke reformama i dogovoru među republikama. Njeno svjedočenje treba čitati i kao pogled neposredne učesnice. Ipak, taj slučaj pokazuje da se politički sukobi nisu svodili samo na suprotstavljanje različitih nacionalnih programa: vodili su se i oko načina upravljanja državom.
Vlast je oblikovala i način na koji se govorilo o prošlosti. Službena kultura sjećanja naglašavala je zajedničku antifašističku borbu i žrtve fašizma. Ratni zločini nisu bili potpuno prešućeni: postojali su spomenici, komemoracije i muzeji. Međutim, okvir njihovog tumačenja bio je politički određen, dok su partizanski zločini na kraju rata i poslijeratna vansudska ubistva predstavljali izrazito osjetljivu i potiskivanu temu.
Iz toga proizlazi važna razlika između sprečavanja širenja mržnje i ograničavanja istraživanja ili javne rasprave. Društvo može osuđivati kolektivno optuživanje čitavih naroda, a istovremeno otvoreno govoriti o konkretnim počiniocima i žrtvama. Kada politička vlast određuje granice dozvoljenog sjećanja, ostavlja prostor za nepovjerenje i kasnije manipulacije.
Ipak, historija zajedničkog života ne može se rekonstruisati samo iz partijskih odluka. U prilogu koji je objavio Muzej Jugoslavije, posvećenom iskustvu omladinskih radnih akcija, Prvoslav Vučković među njihovim važnim obilježjima izdvaja drugarstvo, solidarnost, upoznavanje drugih krajeva i ljudi. Takvo sjećanje nije reprezentativna anketa o cijeloj zemlji, ali dokumentuje način na koji su učesnici doživljavali zajednički rad i druženje.
Čvršću osnovu za procjenu odnosa među zajednicama pružaju demografska istraživanja. Jeroen Smits u studiji objavljenoj 2010. analizira mješovite brakove koristeći popisne podatke iz 1981. i podatke o sklopljenim brakovima između 1962. i 1989. Nalazi potvrđuju postojanje porodičnih veza preko nacionalnih granica, ali i znatne razlike među etničkim grupama. Društvena povezanost bila je neujednačena.
To je važno za obje krajnosti današnjih rasprava. Mješoviti brakovi ne potvrđuju sliku zemlje u kojoj su sve podjele nestale. Njihovo postojanje, međutim, ne uklapa se ni u tvrdnju da je baš svako zajedništvo bilo gluma. Brakovi nisu potpuna mjera odnosa u društvu, ali jesu jedan konkretan trag bliskosti koji se ne može odbaciti samo zato što se država kasnije raspala.
Kriza osamdesetih dodatno je opteretila takvu zajednicu. Ekonomista Vladimir Gligorov opisuje deceniju stagnacije, teškoća s otplatom vanjskog duga, ubrzavanja inflacije i rasta nezaposlenosti. Sporovi o raspodjeli troškova, deviza i razvojnih sredstava postajali su i sporovi među republikama i pokrajinama. Pitanje zajedničkog interesa sve se teže odvajalo od pitanja ko dobija, a ko gubi u postojećem uređenju.
Ekonomske teškoće ipak same ne objašnjavaju prelazak u rat. Potrebno je posmatrati i političke odluke: slabljenje saveznih institucija, sukobljene projekte budućnosti države i nacionalističku mobilizaciju. Pregled Ureda historičara američkog State Departmenta, između ostalog, naglašava Miloševićevo korištenje srpskog nacionalizma za učvršćivanje vlasti i promjenu odnosa snaga u federaciji. Takvi procesi pokazuju da se nepovjerenje politički podsticalo i koristilo.
Među istraživačima postoje različita tumačenja težine pojedinih uzroka raspada. Dejan Jović u knjizi „Yugoslavia: A State That Withered Away“ posebno ističe ideologiju odumiranja države i slabljenje zajedničkih institucija. Gligorov naglašava sukob ekonomskih potreba, nacionalnih političkih ciljeva i neuspjelih reformi. Te razlike upozoravaju koliko je neuvjerljivo složen historijski proces objasniti jednom parolom ili navodno vječnom mržnjom.
Na osnovu tih izvora, bratstvo i jedinstvo može se ocijeniti kao projekat sa stvarnim društvenim dometima i ozbiljnim političkim ograničenjima. Ljudi su mogli iskreno vjerovati u ravnopravnost i graditi odnose s pripadnicima drugih naroda, dok je država istovremeno sužavala prostor za neslaganje. Priznavanje jednog iskustva ne zahtijeva poricanje drugog.
Ratovi devedesetih pokazali su koliko je zajedništvo bilo ranjivo kada su institucije slabile, a politički sukobi postajali nasilni. Nisu retroaktivno pretvorili svako prijateljstvo, porodicu ili čin solidarnosti u laž. Najvažnije pitanje zato ostaje: zašto država koja je toliko govorila o zajedništvu nije uspjela izgraditi dovoljno pouzdan način da se njene duboke razlike rješavaju mirno?
