Država jednakih naroda — barem na papiru
Jugoslavija je spolja predstavljana kao država bratstva, jedinstva i ravnopravnosti. U službenom jeziku govorilo se o narodima i narodnostima, o republikama koje zajedno grade zajedničku budućnost, o sistemu u kojem niko ne bi trebalo da bude iznad drugoga. Ta slika bila je važan dio državne ideologije: Jugoslavija nije htjela izgledati kao država jednog naroda, nego kao zajednica različitih prostora, jezika, vjera i historijskih iskustava.
Međutim, svaka velika država ima dvije slike: onu koju pokazuje javnosti i onu koja se vidi iza zatvorenih vrata. Tako je bilo i u Jugoslaviji. Dok su se na svečanostima isticali slogani o jednakosti, stvarna moć se često nalazila u partijskim vrhovima, vojsci, policiji, saveznim službama, privredi i republičkim institucijama. Nije bilo dovoljno samo živjeti u Jugoslaviji da bi se imalo uticaja. Prava moć pripadala je onima koji su sjedili u centrima odlučivanja.
Vojska, policija i partija kao tvrdo jezgro sistema
Kada se govori o najtvrđoj moći u Jugoslaviji, mnogi prvo pomisle na Savez komunista, JNA, policiju i bezbjednosne službe. To su bile strukture koje nisu imale samo administrativnu ulogu, nego su čuvale cijeli poredak. Partija je određivala politički pravac, vojska je bila simbol državnog jedinstva, a službe bezbjednosti pazile su da se sistem ne dovede u pitanje.
U tim krugovima često se govorilo o snažnoj zastupljenosti Srba i Crnogoraca, naročito u oficirskom kadru i bezbjednosnom aparatu. To, naravno, nije značilo da je svaki običan Srbin ili Crnogorac imao moć. Većina ljudi živjela je kao i svi drugi: radila, čekala platu, školovala djecu i borila se sa svakodnevicom. Ali na vrhovima sistema, u uniformama, kabinetima i službenim strukturama, određene sredine bile su vidljivije i prisutnije.
S druge strane, Slovenija i Hrvatska nisu uvijek imale isti odnos prema vojnom i bezbjednosnom aparatu, ali su imale ogromnu ekonomsku, kulturnu i institucionalnu težinu. Njihove fabrike, univerziteti, mediji, gradovi i razvijeniji životni standard davali su im snažan uticaj. Moć nije dolazila samo iz kasarne ili policijske kancelarije. Dolazila je i iz privrede, obrazovanja, tehnologije, republičke administracije i kulturne proizvodnje.
Nisu svi bili jednako blizu vrhu
Zato odgovor na pitanje ko je imao najveću moć u Jugoslaviji nije jednostavan. Najviše se, prije svega, pitala partijska elita. Ona je stajala iznad običnog čovjeka, iznad lokalnih interesa i često iznad javne rasprave. Ali ni unutar te elite nisu svi narodi i sve zajednice imali isti položaj.
Bosanski Muslimani, Makedonci, Albanci, Romi i druge zajednice često su imali manje prostora u najvišim centrima odlučivanja. Neki su bili priznati kasnije, neki su bili politički slabije predstavljeni, a neki su ostajali na rubu sistema, iako su formalno pripadali istoj državi. Upravo tu se vidi razlika između jednakosti na papiru i stvarnosti života.
Jugoslavija je bila država velikih ideja, ali i velikih unutrašnjih neravnoteža. Njena moć nije pripadala jednom narodu u potpunosti, niti se može svesti na jednu republiku. Bila je raspoređena kroz partiju, vojsku, policiju, privredu i republičke centre. Ali jedno je jasno: običan čovjek, bez obzira na narodnost, rijetko je bio blizu stvarnog vrha. Odluke su se donosile daleko od fabrika, sela, naselja i radničkih stanova — u zatvorenim salama, partijskim komitetima i kancelarijama ljudi koji su govorili u ime svih, ali nisu uvijek jednako slušali sve.
