Da li ste se ikada zapitali šta će ostati od Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije ako iz njih ode ono najvrjednije što imaju — narod?
Dok se političari godinama prepiru oko prošlosti, granica, zastava, izbora i svojih fotelja, jedan tihi egzodus se dešava pred njihovim očima. Nema sirena, nema velikih govora, nema vanrednog stanja. Samo koferi. Autobusi. Aerodromi. Oproštaji na kućnom pragu. Majke koje plaču, očevi koji šute, djeca koja odlaze tamo gdje se njihov rad više cijeni.
Iz ovih država ne odlaze samo oni koji “traže sreću”. Odlaze doktori, medicinske sestre, inženjeri, majstori, građevinari, profesori, programeri, mladi bračni parovi, radnici koji znaju posao i ljudi koji su mogli graditi budućnost svoje zemlje. Odlaze oni na kojima počiva svaka normalna država.
A šta rade političari? Umjesto da zaustave pražnjenje zemlje, oni pune televizije svađama. Umjesto da se pitaju kako zadržati omladinu, oni se takmiče ko će glasnije optužiti drugoga. Umjesto da grade sistem u kojem čovjek može dostojno živjeti od svog rada, oni grade strah, podjele i beskrajne političke predstave.
Ali pitanje je jednostavno: šta će im država bez naroda?
Šta vrijede zastave ako nema ko da ih nosi? Šta vrijede bolnice ako u njima nema ljekara i sestara? Šta vrijede škole ako u njima nema djece? Šta vrijede sela ako u njima ostanu samo zaključane kuće i zarasla dvorišta? Šta vrijede autoputevi, stadioni i kampanje ako mladi čovjek ne vidi razlog da ostane?
Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija ne gube samo stanovništvo. One gube energiju, znanje, radne ruke, porodice, buduće generacije i vjeru da se ovdje može normalno živjeti. Svaki odlazak jednog mladog čovjeka nije samo privatna odluka. To je poruka državi da je negdje duboko zakazala.
Najtužnije je što mnogi ne odlaze jer mrze svoju zemlju. Naprotiv. Odlaze jer je vole, ali više ne mogu da gledaju kako se njihov trud ponižava, kako se pošten rad ne isplati, kako se veze cijene više od znanja, a poslušnost više od sposobnosti.
Jednog dana, kada se političke svađe stišaju, možda će se neko okrenuti i shvatiti da su gradovi tiši, sela praznija, škole manje, bolnice slabije, a budućnost daleko negdje u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Sloveniji ili Irskoj.
Tada će možda biti kasno.
Jer država se ne gubi samo ratom. Država se može izgubiti i tišinom — kad najbolji ljudi prestanu vjerovati da u njoj ima mjesta za njih.
